Do dva konja, a obadva vrana,
eno stoje čvrsto zauzdana.
Ej, a u koli sve miriše sijeno,
ajde željo da se povezemo.

Poljem ravnim pustit ćemo vrance,
neka bijesno lete neprestance.
Ej, neka lete, ma nikad ne stali,
od umora makar popadali.

Za svijet ljude ni briga nas nije,
komu volja nek nam se i smije.
Ej, sreća naša to su konji vrani,
ajmo željo dok su razigrani.

Najbolji hrvatski tamburaši (ex Zlatni dukati)