Moj Dunave lutalico, reci meni ti,
da li čovjek može birat' kog' će voljeti,
il' to dođe kako dođe pa te razvali,
ne može tu nitko od nas ništa mijenjati.

Moj Dunave prijatelju priznat' ću ti sve,
vjeruj lakše bi mi bilo kad ne bi bilo nje,
svaku noć mi u san dođe s njom se probudim,
pa neka i umrem samo da ju poljubim.

Evo dat ću sve što imam, konje, dukate,
dat ću i svoj dio stare šume hrastove,
sablju što je s ruskog fronta dida donio,
i maramu koju je u Pešti kupio,
dat ću ako treba i svoju dušu cijelu,
samo da poljubim Danijelu.

Moj Dunave kad bi barem meni priznao,
koliko si svojom vodom tajni odnio,
da l' da i ja s tobom krenem, da l' da pobjegnem,
jer ja volim samo onu koju ne smijem.

Najbolji hrvatski tamburaši (ex Zlatni dukati)